Ja jedem sve osim kolomasti i pijem sve osim lož-ulja, i tako već godinama, skoro pa otkad znam za sebe. Jedina promjena koju su donijele godine jest da katkad jedem raznovrsnije i manje, ali zato pijem jednoličnije i više. Raznoliko povrće, gomolji, voće, žitarice i klice su mi se pravo omilili, ali zato sam s alkoholne karte zauvijek izbrisala stock i srodna pića boje karamele, gin, kruškovac s mlijekom i vodku u većini kombinacija.
Čim me mama prestala dojiti (otprilike kad mi je niklo dovoljno zuba da navedeni proces bude prilično bolan i kad je već postalo morbidno da tražim jesti sa „Daj sise!“), opalila sam po raznovrsnom meniju koji je uključivao mnoge lokalne delicije od kojih se većini ljudi okreće želudac. Meni se tada želudac okretao jedino od sočivice - leće s krumpirom u rijetkoj jušnoj formaciji. Nije mi ni dan danas jasno zašto su dijete koje je bez problema jelo, redom: rižoto od srca i jetrica, iznutrice s lukom, goveđi želudac, teleći jezik, teleći mozak, žabe i jegulje silili na obveznih deset žlica variva neugodnog za sva osjetila. I zato leću sad ne mogu vidjet ni nacrtanu, čak ni onu u lijepim šarenim bojama. Znam da je zdrava, al džaba. Traume iz inače sretnog djetinjstva provedenog među zadovoljnim i dugovječnim ljudima koji se goste dinstanim i pohanim visokofunkcionalnim organima mladih papkara i stanovnicima ustajalih i bočatih voda.
Ali zato mene nijedan menu ne može iznenaditi, od slatkog psa s ananasom na kojemu uporno insistira Wladimir Kaminer do ideje da bi mogao postojati meal of three squeals. A ovaj zadnji je prilično gadna priča iz neke azijske zemlje, i moj se prijatelj kune da je kolega od šefa njegovog kolege iskusio cijelu ceremoniju jela od mišjih fetusa na pladnju. Jedu se kao sushi, rolica po rolica, pa kad prihvatite prvi blagim stiskom štapića, počinje meal, i čuje se prvi squeal. Kad zalogaj nakratko završi u zdjelici s pripadajućim umakom, hrana cijukne drugi put, a treći, ujedno i zadnji, kad u nju napokon sočno zagrizete. O paleti okusa i doživljaju na nepcu ne doznajemo ništa, kao ni o nabavi namirnica i načinu pripreme, jer je vjerojatno vrlo prozaično: ima okus kao slatko-kisele piletine, a sastojke kupiš u Sparu - jedna od limenki na polici s egzotičnom hranom poput kus kusa, staklenih rezanaca i mladica bambusa. Ukiseljenih.
06.30 - jedem vajkrem sa šunkom i pekmez s maslacem (na dvije odvojene kriške kruha) i svijećom tražim primjere ženskih dnevnika u Tagebuchu Petera Boernera mada je dan za prijevod, a ne za sekundarnu literaturu.
7.00 – od doručka je ostala jedino kava, a ja još držim Tagebuch umjesto da se uhvatim energetski prihvatljivog urbanog planiranja.
7.30 – ranojutarnju idilu ispod vinove loze kvari sabor radnika na 50 m udaljenom građevinskom zemljištu na kojem je barba Jovo nekad imao breskve, a onda smo mi petnaest godina imali šikaru. Njušim mortadelu, cigarete i nezadovoljstvo državnim strukturama.
8.20 – ja volim prevoditi. Od svega znam po malo, a malo toga detaljno i integralno pa mi je ludilo kad drugi pametno pišu, a ja lukavo slažem na ciljnom jeziku da dobro zvuči. Plivam među starim i novim glosarima kao riba kojom me hrane svaki dan i koja nije dobra za konzumaciju ako nije direkt s gradela na tanjur, a na gradela direkt iz vode.
9.30 – coke town nije mjesto koje se dade pronaći na karti Engleske, već o njemu piše Charles Dickens u Teškim vremenima ----) Kako je ono izgledao Charles Dickens? Google images zna odgovor! ----) Hm, kad sam zadnji put guglala images, što sam ono tražila? Bukowskog! A zašto? Zato što ga Wladimir Kaminer spominje u jednoj od svojih priča sa Schönhauser Allee, kunući se da ga je vidio u šoping centru u kvartu.
10.00 – čitam biografske crtice i Charlesove kul citate, i poneke na Facebooku i Twitteru dijelim s ekipom. Samo je dosadnim ljudima dosadno. Velikani su uvijek najusamljeniji. Sve su žene kurve. (ups, ovo zadnje nije Bukowski!)
10.45 – Factotum je sljedeći na mome popisu. Je li došlo vrijeme vraćanja knjigama i autorima koje sam ostavila za neka daleka buduća vremena, za ono „moram jednom“? Sylvia Plath, Nebo nad Berlinom, Remains of the Day, još malo twittera i fejsa.
11.30 – Ja volim prevoditi, ali ako mogu malo kasniti s ovim prijevodom, bilo bi super.
11.45 – Vruće je, bučno je, glasno je, a Rebelde navodno ima najkul soundtrack od svih bljuvotina koje se u ovom terminu mogu pogledati na svim televizijama. A brzo će i ručak.
Poremećena kronologija, 28.07.2009.
Help tool u kojemu bi ovaj post imao mnogo više smisla: FreeMind
Što znači pisati, zapisivati neke proplamsaje svoga života? Katkada pomislim da je pisanje nalik izrađivanju herbarija. Iz mora lišća što leži na zemlji, odaberu se oni osobito lijepi listovi, ili se, još živi, otrgnu sa stabla. Pažljivo se stave ispod nečega teškog kako bi se što bolje izravnali, a potom se pričvrste za neke papire ili kartone kako bi se trajno, ili što trajnije sačuvali. Tako čovjek u svako doba, negdje pri ruci, može imati mnoge lijepe listove, radovati se njihovoj ljepoti, radovati se sjećanjima... jer, kao što moj prijatelj Jozo ponavlja, i od sjećanja se može živjeti.
No, izraditi herbarij, na neki način znači i prevariti otpale i otrgnute listove, spriječiti ih u tome da ostvare svoju kob: da postanu zemlja. A za otpalo i otrgnuto, za sasušeno lišće, postati zemlja znači dozreti. I, ako smijem tako reći, ispuniti svoj život.
Zapisujući pojedine zgode i misli, u određenom smislu zaštićujemo život da mu prolaznost ne naudi. Ali samo u određenom smislu. Jer životu, istinskom životu, ma što bilo, nije moguće nauditi. Nije mu moguće nauditi, ma kako to neshvatljivo zvučalo, dok promatram što se sve ljudima, osobito nedužnima, zbiva.
No, može se dogoditi da, posvećujući se pisanju, propustimo živjeti. I, zato, pisanje ima smisla samo ako ima vrijednost tragova koje ostavljamo svojim životom. Ne dodajemo li pisanjem dobrote životu, ne potvrđujemo li pisanje svojim životom, i sebe i druge tek okradamo.
Stjepan Lice. Herbarij koji je htio biti zemlja. U: Kolo, broj 2, ljeto 2002.
Nakon buđenja posežem za kavom od sinoć i čitam pogled u Bosnu. Juli Zeh, ne Mažuranić. Prvi putopis koji ima više od deset stranica, a koji nisam odložila nakon prvih pet. Dam se zadiviti okom i strpljenjem za detalje, prepoznajem sinestezije i fragmente vlastitih misli koje su nestale jer nisam imala vremena, volje, strpljenja, talenta da ih zapišem. Kad naiđem na ime svoga grada, materijaliziram jednu od njezinih metafora i pred očima mi se vrti film unazad. Čitam sebe, a ne nju. Be kind, rewind.
Nikad me nitko nije pitao koje bih tri knjige ponijela na pusti otok - takva su pitanja rezervirana za stanovnike stranica Glorije i Storyja i slijedom toga odgovori ovise o coverima koji se nose u datoj sezoni. Narančasta alkemija, glossy tajna, čokolada s pet četvrtina naranče. Ja bih ponijela neke tri koje još nisam pročitala, čak i ako se na prvi pogled čini da nemaju potencijala. Kao Berlinski rukopis koji sam ponijela u Heidelberg - bilo mi je jasno da ga neću pročitati. Cjelina kojoj su težile rečenice nije se poklopila s mojim znanjem života i svijeta pa sam je odlučila preurediti. Pisala sam dnevne bilješke na rijetkim praznim i polupraznim stranicama, birala pojedine tiskane riječi oko kojih bih dodavala privatnu priču, a kad na stranicama nije bilo nijedne sintagme koju sam mogla povezati sa svojim iskustvom, istrgnula bih papir iz dnevnih novina ili bloka, na njega pisala i lijepila u knjigu. Sori, Irena.
Sad sam ja u Berlinu, dok Juli obilazi Troju u Gabeli i Villu Rusticu, a jedino činjenica da nisam vlasnica plave knjige razlog je što nisam počela šarati između redova. Slika je puno, a prostora premalo, a mogla bih pisati i pisati i pisati. Redovito na nečijoj potki, izgleda. Ali sjećanje ionako ima prošlost, a dostupno je samo kroz sadašnjost. Nije ni čudo da zaslužuje akademsku disciplinu, koja je apsolutni hit ove sezone. Erinnerungsforschung s puno aksesoara, uz nezaobilaznu duševnu podijeljenost u nijansama plave i ljubičaste. Zabrijala sam. Vrijeme je za ustajanje i izlazak na sunce. Mrs Dalloway said she would buy the flowers herself.
Perem kosu šamponom, poslije stavljam regenerator, oblačim se slojevito (i skidam par slojeva, a nisam još ni krenula), u torbu guram kišobran (a znam da ga neću otvoriti ni ako počne padati kiša), i krećem tražiti imena i živote autora berlinske klasike u lapidarnom obliku. Poplava ljudi slijeva se u mome smjeru, izgleda da su svi posjetili stranicu skrivenamjestauberlinu.com. Koliko napisano može biti skriveno, i što je tajno u zgradi na kojoj piše Tajni pruski državni arhiv? Podsjeća na pomaknuti detektivski roman, ili skroz normalan strip u kojemu jedino pažljivi čitači gledaju izvan tekstualnih mjehurića.
Karneval kultura ipak je vidljividogađajuberlinu.com i povod izljeva masa. Scena rave partyja prilagođenog dobnim skupinama -10 i +50 - svi bi kao nešto htjeli, piti afričko pivo, jesti ukrajinske uštipke i sladoled s Jamajke, ali nekako nisu sigurni da je to baš to. Ili da to mogu podnijeti. Pa malo bi malo ne bi, glasno i bučno, ali u nekom grču. Obilazim štandove koji su opkolili vanjske zidove moga odredišta i veselim se kako će to izgledati kad nas mali zeleni uslikaju odozgo: Golem kvadratni prostor usred Kreuzberga, zelen, kamen, miran, a okolo se zrakasto širi šarena karnevalska gomila. A ja u zelenilu. Kužim Bakhtina i njegovu spiku, ali nisam raspoložena. I nemam društvo u kojem mogu na slamku cuclati neki alkohol iz dinje ko i svi ostali, dok mi mali Indijac kanom crta po nadlanici, a bujna Afrikanka upliće nekakvu vunu u kosu.
Ali groteskna polifonija danas je imperativ - na kapiji koja vodi u tišinu stoji: Zatvoreno radi karnevala. Okrećem se - ne na peti, gužva je prevelika - i slijedim miris lipa na izlazu iz podzemne. U crkvi čiji zvonik gubi bitku s tornjem u pozadini gomila je turista i nestašica svijeća, pa lemuzinu istresam u čaše dviju bakica ispred. Kažu mi danke i hvala. I da su iz Srebrenice. I da će me Alah blagosloviti.
S kavom šetam uz mutnu rijeku i fotografiram oblake. Razmišljam na jeziku osjetila i zato me zbunjuje djedica koji mi se obraća na njemačkom. Koliko je sati? Halb drei. Danke sehr. Udaljava se sretno i pun povjerenja u današnje metode mjerenja vremena, a dok mi nestaje iz vida shvaćam da i dalje imam problem s pola i ipo i što čemu pripada. Doma sam na vrijeme da uz još jednu kavu gledam kako se vani oblaci glasno prepiru i tuku, i na kraju ridaju od bijesa. I shvaćam da uopće nemam šampona, samo dvije različite vrste regeneratora.
O svakodnevnom životu, općoj kulturi, prevođenju te povezanosti prije spomenutih.
Ili, drukčije rečeno, iz jedne recenzije nepoznatog autora:
"Piše blago suhoparnim stilom, voli igre riječima, smatra sebe intelektualkom i probably obožava jukićku. Sve razlozi da ju čitate i volite, because you could be just like her!"
