translator goes berserk

utorak, 19.09.2006.

ŠEKSPIRIJADA

U jednom filmu koji mi je u ruke dopao naišla sam na zanimljivo čitanje Shakespearea. Nije postkolonijalno. Nije femističko. Nije ni poststrukturalističko. Al ima od svakog po nešto. Sa zrnom soli i okusom Oza, Bangok Hiltona i Dallasa, te malo Malcoma X-a, Puff Daddyja i nimalo Beyonce.
U tom jednom filmu čereče se Williejevi soneti, naizgleda lišeno patetike, al izgledno vrlo patetično. Ne jadno, u smislu pathetic, već patetično, u smislu, s puno patosa.

I ne budi mi lijeno, zapalim za kvartovsku knjižnicu i potražim sonete u prijevodu. Nađem dvije zbirke, otpuhnem s njih prašinu minulih mjeseci i godina, a ljubazna teta knjižničarka me pri posudbu upozori da je to ista knjiga, a različit izdavač. Umjesto da kažem da je to zbirka soneta, a ne knjiga i da nije različit izdavač, već tržišna vrijednost, uređivačka politika izdavačke kuće, i, meni osobno najvažnije, različit prijevod, osmjehnula sam se blesavo i rekla znam. Zašto? Padala je kiša, tlak mi je pao zbog sparine, posumnjala sam u ispravnost jedne svoje odluke, dedlajn se primicao za slanje filma i jednostavno mi se nije dalo.

Kad smo već kod dedlajna, ja ih se uglavnom pridržavam. Osim onda kad ih se ne pridržavam. U kontekstu ovoga, razmišljala sam što bi bilo da nazovem ili mejlam da ću s filmom kasniti, ali s valjanim razlogom: skužila sam da je za moje razumijevanje scenarija, a tako i za adekvatan prijenos sadržaja i nijansi na hrvatski prijeko potrebno ući u dubinu najveće zagonetke engleske književnosti. A u trećem titlu, nakon naslova filma, trebalo bi stajati: Moje pomno čitanje bardovih elizabetanskih soneta osigurava vaš maksimalan i autentičan užitak u prijevodu. In my dreams. Vjerojatno bi se javili gledatelji gnjevni što sam kao podlogu uzela prijevod Mate Marasa, umjesto onoga Željke Čorak i Zvonimira Mrkonjića (da ne zaboravim Luka Paljetka) pa grupica onih koji drže da to ja sama trebam prevesti te enklava koja se zalaže za struju neprevođenja vrhunskih djela svjetske književnosti unutar drugorazrednih filmova.

S uzdahom i onom dobrom starom tko-bi-svijetu-ugodio, zanemarila sam svjesno i odgovorno kvantitetu prevednog teksta u korist kvalitete i vratila se u godinu 1592. i 1593., dok je kuga harala Engleskom i kosila velike i male ljude toga vremena, a kazališta se redom zatvarala i propadale kazališne družine. Shakespearea je od nezaposlenosti i besparice spasio mladi grof od Southamptona. Uz svoju velikodušnost, koju je Shakespeare mahom opjevao u spomenutim sonetima, grof je imao i jednu manu – nikako da se, teško majci i ocu, oženi. Pa ga nagovarali. Pa uvjeravali, kumili i molili. Pa angažirali pjesnike i pisce da ga u pjesmi i prozi uvjere u legitimitet i beneficije bračne zajednice. U procesu uvjeravanja, kažu, razvio se odnos za koji neki vele da je bio topla i emotivna veza dvaju srodnih duša, a neki su to pak izrazili zgodnom politički nekorektnom rimom: Shakespeare was a queer, he was taking it in the rear. Imala sam čast prevesti potonju interpretaciju – bolje ne pitajte kako!

O zbirci od 154 soneta napisani su kilometri teksta i studioznih analiza, ali o samoj osobi Williama Shakespeare malo se zna, što je opet plodno tlo za nove ideje. Šekspirologija je legitimna nauka i nudi bezbroj hipoteza, ali ja sam se ovaj put, kako spomenuh, zadržala malo na komparativnoj analizi originala i dvaju prijevoda, a malo na close reading mišmašu nekih službenih i popkulturno-alternativnih interpretacija. Idemo, ovu svi znate:

Čorak-Mrkonjić kažu:

U drage oči nisu sunce, sudim;
Ko koralj nisu crvena joj usta;
Snijeg li se bijeli, tamne su joj grudi;
Ko crna žica kosa joj je gusta.

Maras kaže:

Oči moje gospe nisu kao sunce,
Crven koralj sjeni tih usana crven;
Ako snijeg je bijel, tamne su grudi u nje,
Mjesto zlatnih žica njoj na glavi crne.

Ja kažem:

Moja draga je ružna ko ponoć, zato je i nazvah Crnom Gospom. Osim što je ružna, ona je i Afroamerikanka, zato joj usta nisu crvena, sise su joj tamne, a na glavi ima dreadlockse. Klasika.

Čorak-Mrkonjić kažu:

Ja vidjeh ruža crvenih i bijelih,
Al takve ruže ne rese joj lice,
I miomiris više me veseli
Od teškog daha moje ljubavnice.

Maras kaže:

Vidjeh šarne ruže, crvene i bijele,
Njezin obraz tim se ružama ne ospe;
I mirisi neki više me vesele
Nego dah iz moje što se širi gospe.

Ja kažem:

Nije da nisam estet i da ne volim lijepe stvari, nagledao sam se ja ljepote u životu, al moja draga nije jedna od tih ljepota. I još joj smrdi iz usta.

Čorak-Mrkonjić kažu:

Volim kad zbori, ali tajit neću
Da glazbe zvuk ugodniji je mnogo.
Ne vidjeh kako božice se kreću,
Moja pak draga zemlju gazi nogom.

Maras kaže:

Volim njezin govor, ali znam da veće
Milje iz suglasja glazbenog mi godi;
Ne vidjeh još nikad božicu gdje šeće:
Moja gospa zemljom gazi kada hodi.

Ja kažem:

Volim ja kad ona priča, al brate što se TA dere! Nije da sam se nagledao gracioznog ženskog hoda, al kad ova zagazi, zemlja se zatrese!

Čorak-Mrkonjić kažu:

Al ljubav svoju cijenim tako važnom
Ko sve što niječe usporedbom lažnom.

Maras kaže:

Ipak mislim da je rijetka ljubav moja,
Neba mi, ko s lažnom poredbom ikoja.

Ja kažem:
E to se zove ljubav!

I kažem još, nije li divan ovaj moj posao? Bacio me danas** neočekivano Shakespeareu u naručje. Možda sam opet pogrešno preračunala neke mjerne jedinice i napisala 3, a oni kažu six, ali skužila sam šekspirijadu u getu i vrijednost sonetnom ciklusa u američkoj kaznionici.
Sutra je vrijeme za neke mnogo prozaičnije stvari od Soneta 130.

** - Pisano jučer iza 22 h. Povijest nesinkronizacije u objavljivanju znate.